RADNA AKCIJA KORČANICA 2021.

KORČANICA

Memorijalna zona na Grmeču

Pitam se, da li sam još ikad u životu vidio nešto tako lijepo, a toliko tužno....Tako lijepo zbog prirodnog i ljudskog dara, a toliko tužno zbog neljudske zlobe, mržnje i ruganja svemu lijepom i postojećem...

Tokom Drugog svjetskog rata (1941-1945) na tom mjestu bila je smještena partizanska bolnica za liječenje i rehabilitaciju ranjenika.

Daleko od puteva i prolaznika, u prekrasnoj šumi sa dominacijom stoljetnih jela, zrak miriše. Između nekoliko blagih brežuljaka, mota se i krivuda i nekoliko uvala, od kojih u najvećoj teče potok ponornik... Njegovo vrelo značilo je osnovni uslov sveg boravka na tom mjestu. Tu se uzimala sva voda za piće, kuvanje, kupanje, pranje zavoja, posteljine, odjeće...

Najveća bolnica u Drugom svjetskom ratu, možda u cijeloj Jugoslaviji, sva od baraka i dobre volje, postojala je do nesretnog bombardovanja, kada njemačke uhode saznaše, kada avioni naletješe i do tada najveće bombe isprobaše...

I danas su krateri po 4-5 metara duboki i 7-8 metara široki, gdje je koja pala...

Sve što je ležalo ranjeno i što se nije moglo kretati, izginulo je u jednom danu., u jednom dahu, njih preko 750 ranjenika, uglavnom hranitelja porodica, večinom iz naših krajeva, sa prve oslobođene teritorije...

Kao znak sjećanja na tu nesreću i te žrtve, država Jugoslavija je izgradila memorijalnu zonu sa mnogim vrijednim sadržajima.

Kao glavni i najmarkantniji je spomenik u obliku pupoljka, ogromnih razmjera i na par spratova, sa fontanom i jezerom.. Zatim dvije odvojene grobnice kosturnice, sa preko 700 sahranjenih žrtava. Partizansko vrelo i mjesta gdje su stajale barake, odjeli tadašnje bolnice. Sve je povezano fino uređenim stazama od velikih rezanih ploča bračkog kamena. Sav kompleks je povezan sa prekrasnim višespratnim hotelom u planinskom stilu...

Tu memorijalnu zonu otvorio je lično predsjednik Jugoslavije. Na to mjesto dolazile su sve domaće i strane ličnosti od ugleda, da se poklone sjenima žrtava. Bili su tu predsjednici država ili vlada, političari, ministri, umjetnici, ljudi od nauke. Na to mjesto dolazili su svi đaci i studenti Jugoslavije. U tom hotelu nisi mogao dobiti mjesto za novogodišnju noć, ako se nisi najavio par mjeseci ranije jer bijaše kultno mjesto.

Nas nekoliko, koji po nešto pišemo, juče (31.07.2021) bijasmo pozvani da na tom mjestu održimo Podgrmečke književne susrete, te da usput položimo cvijeće i poklonimo se sjenima žrtava, naših predaka i rođaka. Bijasmo dočekani pogrdama, najružnijim riječima, psovkama, od nekoliko kao slučajnih vikendaša, koji dođoše baš tu u taj čas u po Grmeča da roštiljaju, (koje li slučajnosti), i da nam minut pred nastup, ostave sve svoje smeće...

Elem, nakon svega odem da vidim i uslikam unakaženi hotel i, tek tad vidjeh svu nesreću ovog Balkana...

Ispred ulaza potpuno uništenog i nepopravljivo razorenog hotela, smještena je „samarica“, odjel nekog privatnog preduzeća za sječu šume...

Tu u nekolio kontejnera na točkovima sa izbušenim gumama, najtrošnijih koje sam u životu vidio, smještene su spavaonice sjekača... Još ispred vrata hotela, vidi se da je cijela bivša recepcija, kao i sale za ručavanje i sastanke, određena za smještaj konja, Sav ulaz je prekriven izmetom konja, a svom okolinom razliježe se nepodnošljiv smrad stajnjaka...

Cijelo vrijeme, dok slikam, oko nogu mi se umiljato mota 4-5 malih kučića, molećivo mi ližući cipele za malo hrane, a ja kao za inat, nemam šta da im dam.

Na kraju svega, odnekud se pojavi neki mladić, dobroćudnog lica, valjda radnik, čuvar i, kao sam za sebe prozbori: „Koliko vidim, nema tu više ništa za uslikati, već samo propast“...

Pozdravismo se i ja odoh potpuno razoren, kao i sve što vidjeh ispred sebe...

Po glavi mi se motala ta ružna misao sa mnoštvom pitanja na koja nikako ne nalazim odgovora...

Tek kada dođeš na takvo mjesto, spoznaš svu stvarnost, besmisao, užas ljudske neukosti, naivnosti, dirigovane mržnje...

Zaprepastiš se pri pomisli da pred svim svjetskim i domaćim kreatorima stvarnosti, tu nije smjelo biti onako izgrađeno, uređeno i ljudski, jer je mora ovako – razoreno, poniženo, umobolno... Tu nije smio biti hotel, već u hotelu mora biti konjušnica... U okolini ne smije biti prirodna čistoća i miris, već smrad stajnjaka... Tu ništa ne smije biti izgrađeno, već sve porušeno... Ništa ne smije biti fino, jer sve mora biti ružno... Ništa ne smije biti uredno, već sve neuredno. Takođe, niko se tu ne smije osjećati srećno i spokojno, već mora da osjeti opšti strah od propasti i ropstva rušiocima i destruktivcima, koji se još i bogu mole...

Ostaje ti samo da se pitaš, dokle će čovjek biti human prema nehumanima, koji se naprosto rugaju svemu postojećem, pa i svakom postojanju...